Thursday 16 December 2010

Intuicija, kukavičluk, odnosi

Da li znate onaj glas u vama koji vam je puno puta očajno pokušavao da skrene pažnju na to da korak koji će te upravo učiniti može biti pogrešan? Jeste li samo jednom osetili da smeškanje, sladunjavost reči i pohvale neke osobe nisu iskrene, iznova i iznova slušate izraze lažne ljubaznosti, a opet je puštate u svoj život i mučite sebe pitanjem: zašto ništa ne mogu da kažem? Koliko puta ste odmahnuli rukom ili slegnuli ramenima svaki put kada bi čuli to glasno šaputanje, to tiho urlanje vaše duše? Često se pitam, koji je deo mozga zadužen za intuiciju? Gde se ona nalazi: u srcu, bubrezima, duši, a onda eto i pitanja: a, gde se nalazi duša? Kako nešto tako neopipljivo, nematerijalno može da bude toliko "u pravu" kao taj glas? I zašto, za ime Boga, ga skoro nikada ne slušamo?
Shvatila sam da je potreban samo jedan sastojak da bi se stvarno, ali STVARNO poslušao taj glas, a to je hrabrost. Ko je od nas spreman da prihvati istinu koja dolazi od najpouzdanijeg izvora: od nas samih? Naš razum, naša intuicija, ona prava, sirova, neprerađena nije ulepšana, čista je, jer potiče iz našeg srca, a baš zato je tako teška za prihvatanje. Mi smo ljudi u suštini kukavice. Bojimo se svoje istine, plašimo se da priznamo da pravimo greške, a kada to učinimo krivi su nam drugi, a nikada mi sami. Međutim, onaj glas nas uvek upozorava, on uvek zna sve pre nas, taj glas smo mi, niko drugi, to je krik naše duše, alarm u mozgu na koji smo gluvi.

Kada smo ja i moj suprug tražili stan, imali smo samo 2 dana na raspolaganju da to učinimo. Predstojila je hitna selidba na drugi kraj zemlje i neočekivan, uzbudljiv, iznenađujući početak novog života. Pri samom susretu sa novim gazdom stana, nešto je u meni urlalo da ustanem, opsujem ga i izađem na vrata i prihvatim ponudu za stan koji je bio manje lep, relativno star, ali čiji je gazda je bio "normalan"i mnogo uljudniji. Nisam poslušala svoju intuiciju, kao ni moj suprug, koji mi je kasnije rekao da je osetio istu stvar kao i ja. I u trenutku dok smo potpisivali ugovor oko izdavanja stana, sve je u meni vrištalo, histerično, ali ništa nisam preduzela. Ne mogu da objasnim zašto. Pokajali smo se posle 2 minuta. Gazda je neviđeni kreten koji nam je od prvog dana pravio probleme i sa kojim smo u večitim raspravama, svađama, težak je, komplikovan, nepošten i glup! Da sam poslušala moj unutrašnji glas, izbegli bi godine problema i nerviranja. Naravno, vremenom se navikneš, stekneš taktiku da se braniš, da očvrsneš, da izlaziš na kraj sa budalama, ali zaista, nepotrebno kidanje živaca je nešto što bih volela da sam mogla izbeći.

Koliko puta sam u životu osetila nečiju lažnu ljubaznost, neiskreno laskanje i podilaženje, radost oko moje sreće ili uspeha, a da se iza toga krila ljubomora! Osetila sam više puta, a nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da izrazim svoju sumnju, da se suočim sa tim osobama i prekinem "prijateljstva". Znam duboko u sebi i osećam takve vibracije, znam ko je iskren, znam ko me stvarno voli, znam ko me je povredio, pričao iza leđa, a opet sam licemer i kukavica, jer sam i dalje ljubazna i prijateljski nastrojena. Glas u meni kaže da grešim, da sam oličenje kukavice i neiskrene osobe, jer kako da očekujem iskrena prijateljstva kada ni ja nisam iskrena prema samoj sebi, kako kada ja ne slušam moju intuiciju, ne verujem joj kada mi govori koga i čega da se pazim,a opet ne činim ništa, već nastavljam da se smešim? Ako neko pametniji zna kako, volela bih da mi oda tajnu.
Tajna je verovatno u baš u onoj hrabrosti da se suočiš sa situacijom i sa ljudima. Nemam hrabrosti da pogledam osobu u oči i kažem ono što mi duša diktira, da stavim tačku na ljudsku bezobraznost, da dođe kraj ulaženja u nezgodne situacije, problematične i teške, samo zato što izbegavam da slušam intuiciju koja je hrabrija, pametnija, mudrija od "mene". Suština je očigledno u tome da neki ljudi, kao što sam ja, izbegavaju sukobe, a samim tim komplikuju sebi život, jer je onda on prepun suvišnih osoba koje misle da si glup i da ne vidiš šta rade, da crpu tvoju energiju i žive na tvojoj sreći i kreativnosti kao paraziti, pa tako oni sebe smatraju mnogo pametnima, a ti, u svojim očima, sebe smatraš idiotom i debilom, što je naaaaaajgore od svega! Zatim naš život postaje opterećen i prepun nekih nametnutih obaveza, dužnosti prema nekome ko to od tebe pasivno "zahteva", a ludiš jer i pored onog jasnog osećaja da grešiš, da ne moraš da imaš nikakvu obavezu, ti ne možeš ništa učiniti povodom toga, jer si kukavica!
Tajna je u skoro spiritualnoj sposobnosti da se toliko jako i potpuno povežeš sa samim sobom, sa svojim unutrašnjim "ja" i da time stekneš dovoljnu mudrost da razumeš glasove u sebi (nemoguće je naravno, ako patiš od šizofrenije) i time sebi olakšao život kako u odnosima sa drugima, tako i sa samim sobom. Bilo bi divno NE biti gluv na svoju intuiciju i na taj način izbeći još veće komplikacije kako u odnosima sa drugima, a tako i samim sobom, što je i najvažnije. Koliko mrzim sebe kada "se ne slušam"! Kako ne podnosim sebe kada činim suprotno do onoga što znam da je ispravno, zašto, zašto, zašto? Čemu toliki kukavičluk? Ustvari, pitanje je: KAKO? KAKO? KAKO?
Znam odgovor, on je tako jasan, glasan i snažan kao intuicija, moja i tvoja: slušanjem i delanjem, odmah i sada. Samo još da pronađem hrabrost i tu sam, stigla sam....a, vi? Kako vama to ide od ruke?

No comments:

Post a Comment

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails