Monday 6 December 2010

Terapija....mešenjem hleba

Već nekoliko godina sam ubeđena u terapeutska svojstva i blagotvorno dejstvo prostog, domaćinskog, pomalo mukotrpnog mešenja hleba. Nazovite me ludom, ali deluje. Primetila sam da u određenim trenutcima moje svakodnevice, kada nivo stresa i nervoze dostiže svoj pik, vrlo često, iz čista mira, rešim da umesim i ispečem svoju veknu. Takođe, momente ekstatične sreće i zaljubljenosti u život često proslavim na isti način. Na početku nisam bila svesna tog šablona, ali vremenom mi je sinulo da je to jedan od načina na koji se suočavam sa stresom. Od tada sam ubeđena da treba da se napravi jedna od onih "radionica" gde bi nervozni, depresivni, anksiozni ljudi dolazili na terapiju pravljenja hleba. Ako može da koriste slikanje ili muzika zašto ne i to?
Ne postoji proces koji je toliko smešno zadovoljavajući kao osećaj testa pod rukama i njegovo narastanje, menjanje i oblikovanje. Iako oduzima prilično dosta vremena, naročito zbog čekanja da kvasac deluje, pa mešenje, narastanje jednom, pa drugi put, a zatim pečenje, na kraju vam ostaje beskrajno zadovljstvo što ste stvorili nešto od običnog brašna i vode, uložili pravi pravcati trud i što ste u mogućnosti da uživate u mirisu blago karamelisanog brašna na korici vašeg tek ispečenog hleba.

Mnoge žene izbegavaju da mese svoj hleb misleći da je to veoma težak proces. To je velika zabluda i verujte mi, nema ničeg lakšeg na ovome svetu. Svakako je "glupo" ulaziti u tu proceduru od momenta kada na sve strane postoje pekare sa fantastičnim izborom i sve to- relativno jeftino, rekli bi ste. Veoma su popularne i mašine za pravljenje istog; sve što treba uraditi je ubaciti sastojke i mašina radi sve za vas.Električne rerne nažalost ne omogućavaju da se postigne ona tanka hrskava korica koju ima hleb iz pekare, ali niko nije rekao da treba dostignuti savršenstvo. Svaki hleb napravljen sa ljubavlju je ukusan bez obzira na njegovu estetsku nesavršenost.
Po meni nema ničeg lepšeg od toga kada kuća zamiriše na brašno i kvasac. Obožavam kada sva umazana u brašno, zadovoljno izvadim iz rerne rumeni hleb, crvena u obrazima od naleta vrelog vazduha iz pećnice,otkinem parčence i onako vruć ga premažem puterom, a korica krcka pod mojim zubima...i onda sam mirna, zadovoljna i nestrpljiva da ga stavim na porodičnu trpezu i čekam uzdahe i reči hvale. "Ovo ti je najbolji hleb do sada!", "Moraš da otvoriš pekaru", aaaaaaah i ja letim u nebo! Ne, nije u pitanju sujeta niti potreba da budem hvaljena, suština je mnogo dublja, koliko god nekome ideja da mešenje hleba može da ima dublji i smisaoniji značaj izgleda smešna.

Pomislite na to koliko topline se unosi u jedan dom kada kroz njega lebde mirisi nečega toliko jednostavnog, nečega što nam je toliko potrebno, nečega toliko...nasušnog... Zamislite testo u vašim rukama i gotovo meditacijski karakter toga što radite; to umiruje, ohrabruje, koncetrisani ste na to kako se ono menja,postaje glatko i raste usled vašeg ulaganja truda. Sećam se da je moja majka, kada god bi nešto mesila bilo pogaču ili hleb, imala neki blažen i smiren izraz lica.
Tu je i istorijska stavka, neka vrsta vraćanja u prošlost, u vreme kada su naše prabake to svakodnevo radile, zatrpane drugim poslovima, vredne, strpljive i namučene.
Ima nečeg rustičnog u tome, starinskog, seoskog, kao da život dobija novu dimenziju, skoro biblijsku; ona dok mesi hleb postaje prava, iskonska žena koja u očima muža i dece raste kao i testo pod njenim rukama, ona ja blagoslovena i hvaljena. Čak i ako u vama postoji odsustvo takvog osećanja, to ne isključuje činjenicu da zaista, mešenje hleba jeste terapeutski posao koji pruža, pored velikog truda, isto tako veliko zadovoljstvo, kako za nepce, tako i za dušu.



photo credit ♥anna

1 comment:

  1. :) izmamila si mi osmeh svojim recima :) i ja volim da umesim domaci hleb, uglavnom vikendom kada se skupimo kuci i nema lepseg mirisa od pecenog hleba. kad cela kuca zamirise i to je taj pravi miris doma. Svi radije jedemo taj domaci, vruci hleb :)

    ReplyDelete

LinkWithin

Related Posts with Thumbnails